U životu najviše govorimo o onome što nam nedostaje, kada se bojimo da će mo nešto izgubiti, ili kada baš nismo sigurni ili spremni prihvatiti neki novi trend. Tako danas u kalendaru imamo sve više dana kada obilježavamo ili slavimo dane posvećene čitanju i knjizi uopće. Izumire li čitanje, onako kako ga poznajemo? Jesmo li podlegli trendu prikupljanja brzih i nerijetko površnih informacija, koje isto tako brzo zaboravimo, putem interneta ili  će knjiga kao medij zadržati svoj integritet bez obzira na tehnologiju koja nam omogućava da brzo živimo? Želimo li mi uopće brzo živjeti?

Ralph Walde Emerson (1803-1882.)američki pjesnik i filozof, rekao je da je knjiga najbolje sveučilište, a Stefan Zweig (1881-1942.) bio je uvjeren da čovjek može postati izvrstan filozof, povjesničar, filolog i što god mu drugo drago , a da nikada nije pohađao sveučilište. Naravno, ne želim time reći kako je formalno obrazovanje suvišno ili nepotrebno, već kolika je moć pisane riječi i kako za neznanje nemamo opravdanja; uvijek možeš posuditi knjigu.

„Papirnata“ knjiga ili e- knjiga? Kakva je razlika? Zapravo je i nema, ako čitate cjelovito umjetničko djelo držeći u ruci tablet ili ukoričeno izdanje istog autora, spoznaje, doživljaj i sve ono što nam pisana riječ nudi neće nam biti uskraćeno, ostalo je stvar navike. No čitanje pojedinih citata izvučenih iz konteksta, razne sažetke ili tuđe recenzije ( oslobađajući sebe osobnog stava), čitanje samo izdvojenih podataka brzim pretraživanjem zasigurno se ne mogu uspoređivati sa knigama o kojima su govorili Emeson ili Zweig, a koje i danas stoje na policama naših knjižnica.

Kako bi  čitanje postalo naš stil života, prvo moramo voljeti čitati, a da  uistinu volimo čitati, potrebno je  savladati vještinu samog čitanja. Taj prvi korak, ujedno i najteži nerijetko ne prolazi bez problema, pa mu je potrebno posvetiti posebnu pažnju. No pored same vještine koju većina ipak brzo usvoji  i jedva da se sjećamo kako smo ga prolazili, za našu temu važniji je onaj sljedeći  koji razvija buduće čitaće, ljude koje možemo svrstati u onu grupu koja je odavno cjeloživotno učenje prihvatila kao stil života, a da to nije nitko svrstao kao formalni cilj kurikuluma ili moto čitave nacije. Oni jednostavno žive taj cilj, žive ga uz knjigu.

  Hrvatska mreža školskih knjižničara je prošle godine svojim projektom skrenula pažnju  na  nekoliko relevantnih elemanata u razvoju budućeg ljubitelja knjige istaknuvši:

- Kod učenika u trećem i četvrtom razredu zanimanje za čitanje naglo opada. Dijete kojemu se to dogodi, čitanju posvećuje sve manje vremena, popušta mu koncentracija, prestaje s obogaćivanjem rječnika, a u višim razredima ima velikih poteškoća u učenju.

 Najbolji su čitači učenici iz obitelji u kojima se mnogo čita i knjige predstavljaju vrijednost. Djeca iz takvih obitelji obično bez teškoća razvijaju više čitateljske i spisateljske mogućnosti. Istraživanja su dokazala da učenici ostvaruju prosječnu razinu pismenosti svojih roditelja, a također stječu čitateljske navike veoma nalik svojim roditeljima. Brojna istraživanja dokazuju da djeca kojima roditelji od prvih godina života mnogo čitaju i pričaju kasnije lakše usvajaju tehniku čitanja, budući da imaju bogatiji rječnik i razvijeniju maštu. Dijete uživa u kontaktu s osobom koja mu čita i s njom uspostavlja tople osjećajne veze. Estetska ugoda povezana je s osjećajem sigurnosti i topline, pa zato dijete kasnije čitanje povezuje s ugodnim osjećajima. Obitelj ima iznimnu ulogu pri razvijanju djetetovog odnosa prema čitanju. Stručnjaci upozoravaju da s polaskom djeteta u školu roditelji ne bi smjeli prestati s glasnim čitanjem djetetu. Djeca iz onih obitelji u kojima se mnogo govori i strpljivo sluša najmlađe, čita i pripovijeda bajke te nadzire i usmjerava djetetovo gledanje televizije – sačuvaju mnogo više početne znatiželje i kasnijeg zanimanja te zbog toga bez problema razvijaju učinkovitu čitateljsku sposobnost. Za razliku od njih, djeca koju su roditelji gurali pred televizore da bi imali mir od djece, ili zajedno s njima gledali za djecu neprimjereni program, često imaju poteškoće s čitanjem i usvajanjem drugih jezičnih sposobnosti.

Ako roditelji zajedno s učiteljima prenose poruku da je čitanje važno, zanimljivo, da stvara zabavu i užitak, djeca postaju svjesna da se čitanjem može dobiti mnogo korisnoga u životu – rezultati su zajamčeni.

Projekt  školskih knjižničara „Čitamo mi, u obitelji svi“  , prepoznavši samu bit i smisao knjge i čitanja uopće, potaknuo je  učenike drugog i četvrtog razreda PŠ Postranje  da i sami nešto učine na tom području. Tako je prva naprtnjača popunjena sa osam zanimljivih knjiga iz različitog područja (neke su knjige namijenjene roditeljima, neke djeci, a neke za zajedničko čitanje),krenula na svoje malo putovanje Postranjem.

 Tijekom drugog polugodišta jedno će dijete dobiti knjižničnu naprtnjaču s knjigama, ponijet će ju kući, a nakon deset dana vratiti u školu. Svoje dojmove i zanimljivosti zapisat će u priloženu bilježnicu. Po vlastitoj želji mogu također nešto nacrtati, nalijepiti fotografiju ili napisati sastavak, pjesmu i sl.

 Kad dijete donese knjižnu naprtnjaču u školu, ispričat će najljepše doživljaje tijekom proteklih dana kad su svi u obitelji čitali knjige iz naprtnjače. Na taj način potaknut će i ostale učenike na čitanje, odnosno na izgradnju pozitivnog odnosa prema čitanju.

Na kraju, kada se naprtnjača vrati u školu, roditelji će zajedno sa učenicima imati sastanak na kojem će se uz zanimljive  radionice moći iznijeti svoje dojmove o neobičnom „gostu“ koji je u obitelji svakako promijenio ili otkrio njima samima nešto što do tada možda i nisu znali. Tek je na nama da vidimo kome će ovog „gosta“ biti tri dana dosta, a tko će ga možda baš zbog projekta ugostiti češće nego prije.