izvor: www.portaloko.hr

U srijedu, 6. travnja 1667. godine oko 8 sati ujutro, katastrofalni potres zadao je Dubrovniku najteži udarac u dotadašnjih 1200 godina njegove povijesti. Poslije potmule tutnjave uslijedio je strahoviti udarac koji je zanjihao grad i srušio ga uz sablasnu lomljavu i tresak.

Golemo kamenje zakotrljalo se niz brdo Srđ i rušilo sve pred sobom. More se nekoliko puta povlačilo, iz luke, i vraćalo, te razbijalo o obalu brodove koji su se tu zatekli. Prašina koja se uzvitlala iznad porušenoga grada bila je toliko gusta da je, po pričanju očevidaca, zamračila nebo. U zemlji su se pojavile pukotine, a izvori vode su presušili. Snažni vjetar raspirivao je vatre na ognjištima i u pekarnicama tako da se razbuktao požar, koji se nije gasio gotovo dvadeset dana. Kuknjava i zapomaganje zatrpanih i panično trčanje izbezumljenih koji su se uspjeli izvući ispod gomila kamenja, dopunjavalo je užasnu sliku neviđene katastrofe.

Potres je porušio gotovo cijeli grad i pokopao oko tri tisuće ljudi, a nastali požar progutao je neprocjenjivo materijalno i kulturno blago što je nastajalo tijekom više stoljeća. Požaru su u njegovu razornom činu pomagali nadošli pljačkaši, a bilo ih je, kolikogod to nevjerojatno zvučalo, i iz redova vlastele.

Da nesreća bude još veća, uništavajući potres pogodio je Dubrovnik u kritičnom političkom trenutku, u vrijeme dugog kandijskog rata između Venecije i Turske.

Zaraćenim stranama sada se pružila prilika da steknu važnu prednost zauzimanjem Dubrovnika i njegove luke. To što nisu uspjeli ostvariti svoje želje i pokušaje, treba zahvaliti vještim dubrovačkim diplomatskim akcijama. Upornim diplomatskim hrvanjem, Dubrovnik se uspio održati na nogama i iz pepela ponovno roditi.