Ruđer Bošković rođen je 18. svibnja 1711. kao osmo dijete u dubrovačkoj obitelji Bošković. Školu je  počeo pohađati u Isusovačkom kolegiju u Dubrovniku, a već je kao petnaestogodišnjak nastavio školovanje u Rimskom isusovačkom kolegiju. Završivši školovanje 1741. kao tridesetogodišnjak, postao je najprije nastavnik, a zatim i profesor matematike u Isusovačkom kolegiju.
Već od petnaeste godine piše znanstvene rasprave iz matematike, fizike i astronomije, pa je vrlo rano stekao ugled osobito nadarena znanstvenika. Prvu zapaženu raspravu O sunčevim pjegama objavio je kao dvadesetpetogodišnjak i u njoj je iznio dvije nove vlastite metode za određivanje elemenata vrtnje Sunca oko osi.
Slijedilo je više vrijednih i cijenjenih znanstvenih djela, a vrhunac je bila Teorija prirodne filozofije, koju je završio i tiskao u Beču 1758. To izuzetno važno djelo tek je 1974. u cijelosti prevedeno na hrvatski jezik. Prva od tri knjige posvećena je izlaganju Boškovićeva osnovnog shvaćanja tvari i sila koje djeluju u prirodi. U drugoj knjizi opširno se raspravljaju primjene teorije na mehaniku, a u trećem na fiziku. Budući da isusovci nisu blagonaklono primili Teoriju prirodne filozofije, Bošković napušta Rim i odlazi u Pariz, a zatim u London, gdje je bio primljen s velikom pozornošću i počastima. Nakon toga putuje po Belgiji, Nizozemskoj, Turskoj, Poljskoj i Austriji, a zatim je ponovo u Italiji, gdje je bio profesor optike i astronomije u Milanu i osnivač Zvjezdarnice u Breri. Poslije toga otišao je u Veneciju i ponovno u Pariz, gdje je bio postavljen za upravitelja Optičkog instituta za pomorstvo i primio francusko državljanstvo. Zbog slabog zdravlja ubrzo se vratio u Milano, gdje je preminuo 13. veljače 1787. od komplikacija na plućima.