Jednom davno, u velikom selu, živjeli su brat i sestra koji su imali jako bolesnog oca. Nigdje nisu našli lijek koji bi oporavio oca, svugdje su ga tražili, svaki dan su  posjećivali ljekarne kako bi vidjeli je li došao novi lijek.

    Jednog dana kad su malo prošetali do parka, vidjeli su natpis koji je kraljica poslala. Na tom je natpisu pisalo da tko god pronađe izgubljenu kraljičinu krunu u roku od tjedan dana, bit će dobro nagrađen. Tog dana kraljica je čekala ali nitko se nije pojavio sve dok nisu došli brat i sestra. Kraljica nije bila zadovoljna jer su to ipak bili mali ljudi. No kraljica bi dala sve da dobije natrag svoju krunu. Djeca su odmah taj dan počela tražiti krunu. Žarko su htjeli tu nagradu da kupe ocu dobar lijek. Tražili su u dvorcu i u velikom šarenom vrtu punom cvjetića, grmova i prelijepih dekoracija. Tražili su po selu, ali krune nigdje nije bilo. Kad su došli pogledati drugu stranu vrta, koja je bila još ljepša jer je imala predivan pogled na plavu rijeku, na toj strani su našli malog majmuna koji je držao kartu i čitao knjigu. Da dobro ste me čuli, majmun je čitao knjigu. Koje je to kraljevstvo bilo? Majmun je držao kartu na kojoj je bilo naslikano mjesto gdje se nalazi kruna. Dječak i djevojčica su molili majmuna da im da kartu. Majmun je pristao ako mu daju banane iz druge strane vrta. Majmun nije smio ići tamo jer bi ga ulovile kraljičine sluge. Djeca su brzo potrčala i uzela banane, umalo ih je vidio sluga s velikom brkovima. Majmun i djeca su zamijenili stvari. Svatko je dobio ono što je htio. Na karti je bilo nacrtano da je kruna kod jednog znanstvenika, ali su prvo morali proći pokraj zelenog ljutog diva i kroz tunel u brežuljku. Morali su se pripremiti. U svoje pletene torbice stavili su kruha, vodu, mali kompas i kartu. Posjetili su velike kuće i puno livada. Stigli su do velikog, zelenog ljutog diva. Div je čuvao tunel u brežuljku jer je vodio do znanstvenikove kuće. Div ih je počeo loviti, trčali su i trčali koliko ih noge nose. Pobjegli su mu i napokon stigli do znanstvenikove kuće. Duboko su udahnuli pa izdahnuli, bili su jako umorni. Polako su ušli u tu pomalo čudnu kuću. Našli su znanstvenika kako čita knjigu o krunama i kako upravo drži kraljičinu krunu. Nešto su shvatili, bio je to stari kraljičin vitez. Primijetili su da je to on zato što je čitao ispred svog luka, strijele i mača. Čekali su da znanstvenik otiđe pa da uzmu krunu. Čekanje im se isplatilo, uzeli su je i brzo počeli trčati. Znanstvenik je to primijetio pa zapovjedi divu da ih opet lovi, ali ga div više nije želio slušati jer nije imao krunu. Pustio je djecu, a djeca su brzinom munje stigla do dvorca.

    Kraljica je bila presretna kada je opet vidjela djecu i krunu koju su držala i dobro ih je nagradila. Dobili su novac i brzo su kupili lijek. Tata je opet bio zdrav kao nov.

Ana Lučić, 5.d

    U Župi dubrovačkoj smjestilo se naselje Krstac kojeg štiti čak trideset križeva i crkva sv. Spasa. Samo rijetki znaju zašto su izgrađeni i kome su namijenjeni.

     Vjeruje se da je davnih godina bila velika suša koja je i prstima dirala sve voćnjake i vinove loze, svako stablo osušila ,a svaki list spustila. Mještani sela ne imahu  povjerenja u Boga, ali zato je jedan klesar imao, a zvao se Ivo Krst. Uzdao se u Boga, Isusa i sve svetce više nego itko. Volio se penjati na brdo iznad sela kako bi bio u miru te kako bi našao inspiraciju za klesanje. Njega nije brinulo to što je suša jer, ako se moli Bogu, vjerovao je da će ih i Bog spasiti. Jednom kad se vraćao s brda ukaza mu se Marija te mu reče da izgradi križ svaki put kad mu se ukaze svetac ili anđeo. Taj dan napravi Ivo jedan križ i postavi ga na mjesto gdje mu se Marija ukazaše. Ivo je odlazi na brdo i svaki put bi mu se svetac ili anđeo ukazali. Tako je tjedan dana postavljao križeve no, odjednom mu se ukaza đavao u obliku slavenskog boga podzemlja Velesa.Veles mu reče da ne gradi križeve jer će ih on spasiti od gladi i suše, ali Ivo je bio vjeran Bogu te ne posluša Velesa. Đavao nije posustajao pa je Iva svaki dan pokušavao odvući od gradnje križeva i vjere u Boga. Mladog klesara nije ništa sputavalo u klesanju no bio je ljut jer ga je sila zla neprestano pokušava odvući od križa te odluči da sagradi crkvicu u kojoj će se moliti što je Velesa strašno ljutilo. Prošlo je mjesec dana kako su se klasali križevi, iznad sela se uzdizalo trideset križeva i jedna crkvica. Trideset prvi dan pođe Ivo do crkvice pomoliti se kad ga odjednom jaka svjetlost zamalo zaslijepi. To bijaše Isus. Izgledao je poput najsjajnijeg bisera što u školjci se krije. Pruži Ivu Krstu ruku i popenju se na oblake se počnu uzdizati. Tada Ivo vidi što je napravio. Za trideset križeva bilo je trideset obitelji koje su izlazili van gledajući kako im sve odjedanput dozrijeva . Djeca su vikala i trčala roditeljima pokazujući im što se dogodilo. Bake, djedovi i roditelji bili su začuđeni onima što je na polju. Bilo je više maslina, grožđa i kupusa nego što je ikad bilo. Ivo se nasmiješi, a Isus mu reče da je mlad, ali mu je potreban na nebu te da je njegov trud, postignuće i vjera u Boga vidljiva i da će to vidjeti i obitelji u budućnosti. Dok su Ivo i Isus razgovarali na Zemlji su pučani slavili znajući da ih je Ivo Krst spasio napravivši za svaku obitelj križ i crkvu koju su nazvali crkva svetog Spasa, a svoje selo su nazvali Krstac u čast Ivu Krstu.

     Svake godine se svaka obitelj ide pomoliti barem jednom na jedan od dvanaest mjeseci kod njihovog obiteljskog križa kako bi se blagoslov spustio na ono što uzgajaju.

Nikolina Kristović, 7.b

    Pucnjevi trombunjera, dječji plač i hrpa naroda knezu nikad nisu bili miliji nego to jutro Feste sv. Vlaha kad je bio oslobođen i izvan svake životne opasnosti. No, da bi vam sve bilo jasno počet ću s ovom pričom od samog početka i uljudno ću vam se predstaviti. Ja sam Mavro Vetranović, plemić i pisac koji aktivno sudjeluje u radu Dubrovačke Republike. U našem Kneževu dvoru drame su dio svakodnevnice pa tako I ova koja je svoj završetak dobila na sam dan Feste sv. Vlaha. Moje vještine zadužile su me da prenesem informacije iz prve ruke kako biste shvatili pod kakvim smo prijetnjama Osmanlija živjeli.

    Kažem informacijama iz prve ruke jer smo upravo moj prijatelj Nikola Sagroević i ja zaštitili kneza i obranili slobodu naše ljubljene Republike. Svu slavu i zasluge prebacujem Nikoli koji je pomoću svoje, možemo reći, mane riješio slučaj. Sve počinje bijegom otomanskog špijuna iz zatvora u Kneževu dvoru. Knez nije htio podizati paniku u narodu dva dana prije najveće feste ovoga kraja pa je na razgovor pozvao Nikolu i mene kao pouzdane ljude. Zadužio nas je da poput detektiva na tajnom zadatku pronađemo bjegunca po što kraćem postupku. Istog trenutka smo se prihvatili posla te otišli do dvorskog ključara koji je od ureda bio udaljen tek nekoliko stuba. Otvorivši vrata njegove kuće pažnju mi je zaokupila fascinantna kolekcija bještavih ključeva koja je zauzimala posebnu policu nasuprot vratima. Taj je čovjek sigurno znao za svaki kutak ovoga Grada. Ključar je živio u kući samo sa svojom kćeri Dubravkom koja je bila na tržnici. Atmosfera je bila zadovoljavajuća ponajviše zato što je Nikola, koji je vodio glavnu riječ, još uvijek bio pod dojmom kolekcije ključeva složene abecednim redom. Naime, toliko je vješto ispitivao ključara da je zvučalo kao da se detektivskim poslom bavi već godinama. Ja sam upijajući svaku riječ, sve zapisivao. Ključar nam je detaljno opsivao sve jučerašnje događaje prije zaključavanja dvora nakon čega je bjegunac i pobjegao. Jučer navečer, kao i obično, pustio je zatvorenike gornjih ćelija, da prošetaju atrijem koje je obasjavalo predivno zvjezdano nebo hladne noći. Naš bjegunac razotkriven je kao otomanski špijun prije dvije godine. Trgovinom informacija nagodio se da ga smjeste u gornje ćelije gdje su manji kriminalci. Nakon večernje šetnjice ključar je prepustio svojoj kćeri zaključavanje kriminalaca jer je morao poći do ljekarne po lijekove za zatvorenike. Obično je to radila Dubravka, no te je noći sugerirala ocu da on ode po njih kako bi protegnuo noge jer je po cijele dane u dvoru. U tom trenutku je stigla Dubravka. Nijemo se rukovala dok smo joj objašnjavali razlog posjeta i potrebe za razgovor s njom. Jadnica je problijedjela, zasigurno se osjećala krivom. Po Nikolinu pogledu mogao sam vidjeti da ne misli isto što i ja. On je smatrao da je grize savjest s razlogom. Nikola je uvijek izgledao zamišljeno i odsutno, no znao je procijeniti osobu i prije negoli zine. Dubravka nije bila nešto posebno rječita. Rekla nam je kako je uredno odradila očev posao te da je vratila ključeve tamo gdje im je mjesto. To je bila istina, u protivnom bi Nikola primijetio da nešto nije na svom mjestu ili da nedostaje. Za ostalo se više nije sjećala pa smo završili s ispitivanjem. Pijući svježu vodu u atriju okružen užurbanim i bučnim narodom, nisam progovarao. Nikola nikad nije pio tu vodu jer je smatrao punom bakcila, ali ni on nije progovarao. Zaškiljenih očiju promatrao je jednu te istu točku na podu. Taj nemir u njegovoj glavi, a mir koji je izvana pokazivao prekinuo je kneżev sluga koji nas je po hitnom nalogu kneza, odveo u njegov ured. Crven u licu, knez je zračio strahom i nemirom. Nije mogao ni progovoriti, već je samo bacio smotuljak papira pred nas. Otvorivši i pročitavši ga, naša lica nisu izgledala nimalo drukčije. Najavljen je i obećan atentat na kneza ukoliko se ne prekine potraga za odbjeglim otomanskim špijunom te ako mu se ne osigura nesmetan prelaz preko granice u Carstvo. Knez, s glavom u torbi, nije znao što mu je činiti. Nikola je svojim oštrim i malenim nosom mirisao papirus te ga opipavao i razgledavao kao da je Pandorina kutija. Ipak za njegov savršeno složen um je i bila. Njemu je ipak taj svitak govorio puno više no što je pisalo na njemu. Shvatio je to i knez jer je Nikola pokazivao što misli i osjeća uglavnom mimikom lica, čak i više nego riječima. Postavio je knezu pitanje kao da odbacuje sve misli koje su mu se motale po glavi, no one su se samo šćućurile i čekale kad će postati važan dio ove slagalice. Upitao je kneza je li bio na ispovijedi i planira li. Naravn nije bilo ni mjesto, ni vrijeme za takvo pitanje, no knez je promijenivši izraz lica, misleći na ono najgore, spomenuo kako je Držić održao jednu ispovijed rano ovog jutra. Nikoli je to bilo dovoljno informacija da izjuri van na Stradun. Trčeći sam pratio njegove sitne, ali užurbane korake popraćene zveckanjem potpetica njegovih smeđih cipelica. Pokušao sam ga dozvati nekoliko puta, no on se doimao potputno odsutnim. Bojao sam se za njega jer se ponašao previše odsutno u zadnje vrijeme, kao da ga misli proždiru. Povukao sam ga za rukav i ljutito upitao kad mi misli objasniti što se događa i kamo idemo. Vrativši se na zemlju i usporivši počeo je razgovarati. Objasnio mi je kako idemo k Marinu Držiću te da je pismo, koje je knez dobio, od kineskog papirusa kakvog Dubrovačka Republika ne uvozi, već Otomansko Carstvo zbog snažnih trgovačkih flota koje posjeduje u Aziji. Prema svemu sudeći sumnjičio je Osmanlije, no nije mi bilo jasno zašto onda idemo k Držiću ako ga ne smatramo sumnjivcem. Držić nije preuzeo odgovornost za aktualne događaje, a Nikola to nije od njega ni tražio. Zanimala ga je samo jutarnja ispovijed. Naravno, možete i sami pretpostaviti, zanimale su ga ispovjedne tajne. Marin Držić je tu bio izravan i jasan te se iz njega o tome nije mogla iscijediti ni jedna riječ pa čak i ako je u pitanju nekoliko zlatnika. Svaka mu čast na predanosti zvanju, ali nije nam bio od velike koristi, stoga smo se pozdravili i krenuli dalje. Izašavši na ulicu, okruženi mrakom i pjesmom veselih pučana kojima je završio još jedan naporan dan, zaputili smo se svojim kućama. Grad je bio ukrašen i pun nestrpljivosti jer je za nekoliko sati trebalo svanuti jutro Feste sv. Vlaha. Progutali bismo kneglu svaki put kad bismo shvatili da je sutra, dan punih ulica, povoljan dan za atentat. Znoj me oblijevao cijelu noć, a ni Nikola nije mogao spavati. Kad sam se sredinom noći probudio i otišao po čašu vode, kroz prozor sam ugledao dvije ljubavne siluete. Jednu sam sigurno mogao prepoznati. Bila je to ključareva kći koja bi me svaki put zaokupila svojom elegancijom i poskakivanjem zlatnih loknica. Čovjek ne bi mogao vjerovati da tako lijepa osoba može biti kći onako grdna oca. Možda mi se samo priviđalo, ipak je ovo bio stresan i naporan dan. Ranim jutrom sam se odlučio zaputiti k Nikoli kako bismo iskoristili svaku sekundu. Otvorivši vrata svoje kuće prvo što sam ugledao bile su okrugle smeđe oči dobro poznatog Nikole Sagroevića. Bili smo napeti, imali smo štošta jedno drugome za reći. Pozvao sam ga da uđe i ponudio mu šalicu jake kave. Neko smo vrijeme sjedali u neobjašnjivoj tišini kao stranci. Začudo led je probio Nikola koji je, kao da mi duguje objašnjenje, počeo pričati o prijetećem pismu. Nešto ga je mučilo u vezi toga, primijetio sam po njegovu glasu. Prosvijetlio me s činjenicom da pismo nije moglo tako brzo doći do kneza iz drugih dijelova Republike, toliko brzo da je i tinta bila svježa. Onaj tko ga je napisao sigurno nije nigdje dalje nego u Dubrovniku, a ako pismo pripisujemo našem bjeguncu to bi značilo da nam se skriva pred nosom. Ohrabren činjenicama, rekao sam Nikoli za siluete koje su tijekom noći zaslužile pažnju mog pogleda kroz prozor. Kad je pod pritiskom i kad ne zna odgovor na ono što ga muči, Nikola dobije napadaj u smislu da sve što se nalazi oko njega mora biti uredno i savršeno. Tako je i ovaj put, izvadio krpicu s inicijalima i otišao do prozora kako bi uklonio golublji izmet s njega. Kroz prozor je ugledao ni više ni manje, nego našeg bjegunca kako se sastaje sa svojom ljubavnicom, ključarevom kćeri Dubravkom. Sve su se činjenice posložile poput slagalice jer je samo Dubravka, koja svakodnevno pomaže ocu ključaru, mogla znati sva tajna skrovišta u Gradu. Ne bi nas ni čudilo da ga je skrivala u Kneževu dvoru. Isti smo tren potrčali prema ljubavnom paru, a bjegunac se dao u ono u čemu je najbolji, u bijeg. Spretno se provlačio između svjetine poput miša, a mi tromi poput mačke za sobom smo ostavljali popriličan nered. Idući prema katedrali Držić nije oklijevao, već je bjegunca lupio svom snagom Biblijom posred čela. Tad smo imali i te kakvu korist od njega i njegova zvanja. Bio je to kraj igre mačke i miša u kojoj smo mi izašli kao pobjednici.

    Tako su sve prijetnje uklonjene, a knežev život spašen. Dubravka i njezin dragi završili su u najmračnijim prostorima Kneževa dvora, razdvojeni kamenim zidovima kroz koje je ljubav jednostrano probijala put do okorjelog osmanskog srca. Nikola i ja odrekli smo se slave i detektivskog zvanja, te se nevoljko, još uvijek zaneseni avanturizmom i pod adrenalinom, vratili na svoje pozicije. Marin Držić je također bio nagrađen povećom svotom novca kojom je mogao otplatiti dobar dio svojih dugova, no on ga je potrošio na glumačku postavu. Neke se stvari jednostavno neće promijeniti, ostat će poput tradicije.

Marija Begović, 8.d

Ja sam Hoki, najslađi i najljepši hrčak na svijetu. Imam zlaćanu dlaku i velike slatke oči. Svi misle da sam sladak, a najviše moja obitelj.

Živim u obitelji Grgić ili Grčić, ne znam, ali ono što znam je da su jako ljubazni. Djeca se uvijek igraju sa mnom i hrane me. Jednog dok sam se igrao u loptici, nije mi više bilo zabavno pa sam odlučio pobjeći. Gledao sam i shvatio sam da je prozor otvoren. Pobjegao sam i ubrzo sam čuo plač, gorki, dječji plač, nije bilo lijepo. Brzo je pala noć, ulična svjetla su se upalila, prelazio sam cestu i… ,,BAM!” Auto me pregazilo, ali lopta za hrčke me spasila. Odlučio sam da trebam odmor. Našao sam pravo mjesto i zadrijemao sam. Bilo je jutro, hodao sam ulicom
i primijetio sam poznatu kuću. Skočio sam na trampolin i dočekao sam se na prozor. Tu je bila Pahuljica, drugi najslađi hrčak na svijetu. Ima bijelu dlaku kao snijeg i crne oči. Pozdravili smo se i nastavio sam dalje. Što sam dalje putovao, sve više sam se pitao zašto to uopće radim. Nastavio sam i ušao sam u mračnu šumu. Nisam znao ni gdje ću ni kuda ću. Bilo me je jako strah, čuli su se neki glasovi i nisam znao što ću učiniti. Hodao sam mračnom šumom i shvatio sam da sam se jako izgubio. Nikad u životu me nije bilo tako strah. Moje nožice su se tresle pa
pogledah iza sebe i to je bio vuk. Bio je jako ružan, raščupan i sive dlake kao kišni oblak. Počeo sam trčati, ali me dohvatio. Na kraju nije bio zao, pitao sam za pomoć i rekao mi je put prema gradu. Hodali smo i došao je jedan kombi, uspavao je vuka, a mene je odveo u neki zatvor za ljubimce. Srećom taj čovjek je bio malo blesav i ostavio je vrata kaveza otvorena pa sam lako mogao pobjeći. Dok sam hodao ulicom, primijetio sam postere na kojim sam bio ja! Nisam znao što je pisalo pa sam trčao kući dok je trag suza bio iza mene.

Vratio sam se kući. Obitelj me zagrlila i davala mi hranu. Od toga dana sam shvatio da je ovo najbolja obitelj i da mi ne treba ništa više. Svi posteri su se skinuli i živio sam život pun ljubavi i zabave.

Lovro Grčić, 6.d