Osnovna škola "Župa Dubrovačka" Mlini

Indijanski poglavica Seattle (1790. ? - 7.6.1866.) ušao je u povijest i u srca zaštitara prirode i ekologa rukopisom svoga pisma - poruke upućenog 1854. godine američkom predsjedniku Abrahamu Lincolnu u Washington, kada je ovaj izrazio želju da SAD kupi velika područja indijanske zemlje na sjeverozapadnom dijelu Amerike (danas država Washington) i tada obećao rezervat indijanskom narodu.

To pismo "bijelom čovjeku" i nakon više od 150 godina očarava dirljivom ljepotom izraza, dubokim osjećajem za prirodu i čovjekov okoliš, neumanjenom snagom i danas opominje suvremenog čovjeka svojom svevremenom porukom.

Indijanskom poglavici Seattle posvećen je Svjetski dan zaštite okoliša - 5. lipanj, a u SAD je njemu u čast na sjeverozapadnoj pacifičkoj obali nazvan grad Seattle (1869.).

Poglavica Seattle (ili Seath’tl) bio je poglavica indijanskih plemena, koja su živjela na pacifičkoj obali. Kada su sredinom 19. stoljeća, male skupine bijelaca počele dolaziti u ta područja poglavica Seattle, tada već mudar i iskusan ratnik, dočekao ih je s dobrodošlicom i živio u prijateljskim odnosima s njima. Umjesto da se bori protiv bijelaca, pokušavao je naučiti bjelački način života. Od isusovaca je naučio osnove katolicizma i postao predan vjernik.

Kada se 1853. nekoliko bjelačkih doseljenika odlučilo nastaniti na samoj obali, uz zaljev Elliott, dali su tom malom gradiću ime Seattle, u počast prijateljskom starom poglavici. Bijelci su čak odlučili plaćati određenu naknadu velikom poglavici, kao zahvalu što im je dopustio da njegovim imenom nazovu svoj gradić.

Odgovor indijanskog poglavice Seattlea na ponudu iz Washingtona da SAD kupe veliki dio indijanske zemlje, a indijance smjeste u rezervat:

"Kako može neko kupiti ili prodati nebo, toplinu zemlje? Ovakve misli su nam strane. Ako ne posjedujemo svježinu zraka i svjetlucanja vode, kako ih onda možete kupiti?

Svaki je djelić ove zemlje svet mome narodu. Svaka sjajna borova iglica, svaka pješčana obala, svaka izmaglica u tami šume, svaki kukac koji zuji, sveti su u mislima i životu moga naroda.

Sokovi koji protiču kroz drveće nose uspomenu na moj narod i njegovo iskustvo. Sokovi koji protiču kroz drveće nose uspomene crvenog čovjeka.

Mrtvi bijelci zaboravljaju zemlju svog rođenja, kada odu u šetnju među zvijezde.

Naši mrtvi nikada ne zaboravljaju ovu predivnu zemlju, jer ona je mati crvenog čovjeka. Dio smo zemlje i ona je dio nas. Mirisni cvjetovi su nam sestre. Jelen, konji, veliki orao braća su nam. Stjenoviti vrhovi, sokovi poljana, toplina ponijevog tijela i čovjeka, svi pripadaju istoj obitelji.

Zato, kada Veliki poglavica iz Washingtona šalje svoj glas da želi kupiti našu zemlju, previše od nas traži.

Veliki bijeli poglavica poručuje da će nam sačuvati mjesto na kojem ćemo lijepo živjeti. On će nam biti otac, mi njemu deca.

Zato ćemo razmotriti ponudu da kupite našu zemlju. Ali to neće biti lako. Jer ova nam je zemlja sveta.

Ova blistava voda što teče brzacima i rijekama, nije samo voda već i krv naših predaka. Ako vam prodamo zemlju, morate upamtiti da je to sveta krv naših predaka.

Ako vam prodamo zemlju, morate upamtiti da je ona sveta, i morate vašu djecu naučiti da je ona sveta, i da svaki čarobni odsjaj u bistroj vodi jezera govori nešto o događajima iz života mog naroda.

Žubor vode glas je oca moga oca. Rijeke su naša braća, uklanjaju nam žeđ. Rijeke nose naše kanue, hrane nam djecu.

Ako vam prodamo našu zemlju, ne smijete zaboraviti da svoju djecu naučite da su rijeke i naša i vaša braća, i da morate od sada rijekama pružiti ljubaznost koju biste pružili mom bratu.

Znamo da bijeli čovjek ne razumije naš način života. Njemu je jedan dio zemlje isti kao i bilo koji drugi, jer je on stranac koji dođe noću i uzme od zemlje sve što mu treba. Zemlja mu nije brat, već neprijatelj i kada je pokori, on kreće dalje. Ostavlja za sobom grobove svojih očeva i ne mari zbog toga. Oduzima zemlju svojoj djeci i nije ga briga. Zaboravlja grobove svojih otaca i prava koja su njegova djeca stekla rođenjem.

Prema majci zemlji i prema svom bratu odnosi se isto kao prema stvarima što se mogu kupiti, opljačkati, prodati poput stoke ili sjajnog nakita. Njegova će pohlepa uništiti zemlju i za sobom ostaviti pustoš.

Ne znam. Naš način života razlikuje se od vašeg. Od pogleda na vaše gradove crvenog čoveka zabole oči. Ili, to je možda zato što je crveni čovek divlji i ne razumije stvari.

U gradovima bijelog čovjeka nema mirnog kutka. Nema mjesta na kojem bi se čulo otvaranje lišća u proljeće ili drhtaj krila leptira. Ili, možda zato što sam divlji, jednostavno ne razumijem. Buka mi vrijeđa uši.

Šta vrijedi život, ako čovjek ne može čuti usamljen krik kozoroga, ili noćnu prepirku žaba oko bare? Ja sam crveni čovjek i ne razumijem.

Indijanac voli meki zvuk vjetra, kada se poigrava površinom močvare i miris povjetarca osvježen podnevnom kišom ili mirisom borovine.

Zrak je dragocjen crvenom čoveku, jer sve dijeli isti dah - životinja, drvo i čovjek, sve dijeli isti dah. Bijeli čovek kao da ne opaža zrak koji udiše. Poput nekog tko je dugo na samrti, ne osjeća smrad.

Ali ako vam prodamo našu zemlju, morate upamtiti da nam je zrak dragocjen. Da zrak dijeli svoj duh sa svim životom koji održava. Vjetar, što je mome djedu dao prvi dah, prihvatit će i njegov posljednji izdah. Ako vam prodamo zemlju, morate je čuvati kao svetinju, kao mjesto na kojem će i bijeli čovjek moći udahnuti vjetar zaslađen mirisom poljskog cvijeća.

Razmotrit ćemo vašu ponudu da kupite našu zemlju. Odlučimo li pristati, zahtjevam da ispunite jedan uvjet: bijeli čovjek morat će se ponašati prema životinjama ovog kraja kao prema svojoj braći.

Divlji sam i ne razumijem drugačiji život. Vidio sam po prerijama tisuće bizona kako trunu, a koje je bijeli čovjek ubio pucajući iz prolazećeg vlaka. Divlji sam i ne razumem kako željezni konj iz kojeg suklja dim može biti važniji od bizona, kojeg mi ubijamo samo da bismo preživjeli. Što je čovjek bez životinja? Kada bi sve životinje nestale, čovjek bi umro od velike usamljenosti duha. Jer što god zadesi životinje, ubrzo snađe i čovjeka. Sve stvari su povezane.

Morat ćete učiti svoju decu da je zemlja pod njihovim nogama pepeo naših djedova. Da bi poštovali zemlju, reći ćete im da je zemlja bogata životom naših rođaka. Naučite vašu djecu onome čemu smo mi naučili našu. Da je zemlja naša majka.

Što god zadesi zemlju, snaći će i sinove zemlje. Ako čovjek pljuje na zemlju, pljuje na sebe samog. Mi znamo - zemlja ne pripada čovjeku, čovjek pripada zemlji.

Mi to znamo. Sve stvari su povezane, kao što je obitelj krvlju sjedinjena.

Sve stvari su povezane. Što god zadesi zemlju, snaći će i sinove zemlje. Nije čovjek ispleo mrežu života, on je u njoj samo puka nit. Što god da učini toj mreži, čini sebi.

Čak ni bijeli čovjek, čiji Bog istupi i govori s njim kao prijatelj s prijateljem, neće izbjeći zajedničku sudbinu.

Možemo biti braća, i poslije svega. Vidjet ćemo.

Jedino znamo sigurno, a to će i bijeli čovjek možda jednom shvatiti - naš Bog je isti Bog. Možda sada mislite da Njega možete posjedovati, kao što želite posjedovati našu zemlju, ali ne možete. On je Bog Ljudi i njegova je milost jednaka i za crvenog i za bijelog čovjeka. Ova je zemlja Njemu dragocjena i ako je uništite, kao da ste zamrzili njenog Stvoritelja.

Bijelog će čovjeka nestati, možda i prije ostalih plemena. Ali, u svom nestajanju zasljepljujuće ćete svjetliti ognjem Boga, koji vas je doveo ovamo i s nekom neobjašnjivom namjerom dao vam vlast nad ovom zemljom i crvenim čovjekom.

Ta sudbina je za nas tajna, ne razumijemo zašto se ubija bizon, zašto se krote divlji konji, zašto je u dubini šume toliko ljudskih tragova, zašto je pogled na zelene brijegove zaprljan žicama što govore.

Gdje je gusta šuma. Nestala je.

Gdje je orao. Odletio.

Življenju je kraj. Počinje borba za opstanak."