Osnovna škola "Župa Dubrovačka" Mlini

U ovome dijelu naših novina bavimo godinom čitanja te smo ugostili bivšu profesoricu naše škole Jelicu Gjenero koja je vjeroučiteljica, a i u isto vijeme je spisateljica za djecu te nešto sitno za odrasle.

           1. Jeste li uvijek voljeli čitati i pisati?

Čitati sam voljela od malih nogu, tata mi je uvijek poklanjao knjige i običaj je bio da si prijatelji između sebe poklanjaju knjige. Uz toliko čitanja se i rodila želja za pisanjem.

2. U kojoj ste dobi prepoznali spisateljski talent, odnosno odlučili da želite biti spisateljica?

Talent pisanja se najviše vidio kada sam krenula u školu. Upoznala bih nove ljudi ili se možda zaljubila i tako bi nastala pjesmica, pa kasnije i pričice.

3. Sjećate li se koje je bilo prvo djelo koje ste napisali i otkud inspiracija za njega?

Prvo djelo koje je imalo neku veću publiku (naravno kada smo pisali školske zadaće uvijek bih imala pet) bilo je u šestom razredu. Moj razred je znao da lijepo pišem pa kada je profesoru iz matematike bio rođendan rekli su mi da mu napišem neku pjesmicu. Pjesmica je ispala odlično i njemu se svidjela. Kasnije u 8. razredu sam dobila knjigu kao nagradu za pisanje.

4. Koliko ste djela dosada napisali i koja su po vrsti?

Najviše radim s djecom pa me djeca nekako nadahnu. Kroz priču im želim prenijeti neku pouku ili poruku. Uglavnom su to bile slikovnice, nekad i koje bi djeca napravila pa bih ih ja uvezla u knjigu. Djeca su voljela surađivati sa mnom pa je, dok sam radila u OŠ Župa dubrovačka, objavljen natječaj i ja sam se prijavila i tu je moja knjiga Masline iz malene zbirke priča pobijedila. Išla sam i na promociju u Zagreb gdje su tu priču djeca i glumila. Izdala sam oko 14 ili 15 slikovnica, dva romana za djecu i jedan roman za odrasle.

5. Možete li odabrati svoje najdraže djelo?

Ovaj roman za odrasle koji sam napisala, jedan jako dobar roman koji se zove Skrivena od očiju. Nije ga bilo lako napisati jer on ima 360 strana. Svi koji su ga pročitali, rekli su mi da je knjiga odlična i drago mi je jer je to bio velik posao.

6. Imate li posebno mjesto za pisanje?

Pa nemam baš, pišem kada dobijem inspiraciju. To odmah moraš zapisati jer inače zaboraviš, ali kada pišeš roman moraš imati neku glavnu temu i dok pišeš same ti se otvaraju ideje ili događaji. Prije sam pisala vlastoručno, ali sada mi je to velika tlaka pa kada imam mjesta za kompjuterom pišem, ali najbolje mi je samoj.

7. Gdje pronalazite inspiraciju za svoje knjige?

Inspiraciju za knjige pronalazim u svakodnevnom životu. Meni je cijeli život zanimljiv, cijeli je život priča. Svaki čovjek ima neki svoj roman koji sam piše, ali u svakodnevnom životu se može pronaći inspiracija. Recimo kako je nastala ona pjesma Oblak Dobriše Cesarića, on je promatrao oblake i napisao pjesmu. Puno ljudi koje sam upoznala i s kojima se družim su likovi u mojim knjigama, oni su me nadahnuli.

 8. Koja vam je najdraža knjiga za djecu (a da je niste Vi napisali)?

Heidi, a i jako volim Priče iz davnine Ivane Brlić-Mažuranić. Te priče čitam redovno i fantastične su mi jer drugačije gledaš kada si dijete, u srednjoj školi ili već odrasla osoba, a Heidi mi je baš savršena knjiga, nekako me razveseli.

 9. Jeste li dobili neku književnu nagradu?

Nisam dobila jer za to moraš stalno pisati i cijeli se dati u to, ali sam ponosna jer sam nominirana za Nagradu „Anto Gardaš“. Velika je konkurencija jer u Hrvatskoj ima ljudi koji su u potpunosti posvećeni tome (Sanja Pilić, Sanja Polak...). Bila sam i predstavljena i pozvana na Međunarodnome sajmu knjiga u Puli. Tamo sam baš puno provodila vrijeme s djecom i svaki dan se nešto odvijalo. Bila sam i na Interliberu, najvećem međunarodnom sajmu knjiga u Hrvatskoj koji se održavao u Zagrebu. Tu su bile predstavljene moje slikovnice i roman Koraljna ogrlica.

 10. Što radite na radionicama? Jesu li one predviđene za djecu ili za odrasle i kakav je odaziv?

Radim najčešće radionice s talentiranom djecom. Tamo predstavljamo knjige koje su djeca napisala i komentiramo ih. Imamo kvizove o tome ili likovne izričaje. Najviše ih bude u Stonu u suradnji s knjižničarkom. Nisam organizirala radionice za odrasle, ali one postoje.

   11. Što ste kao dijete mislili o lektirama?

Obožavala sam lektire. Kada bih čula miris knjiga, osjećala bih se lijepo, a kada bih uzela knjigu, jedva bih dočekala da je čitam. Voljela sam čitati Ivana Kušana. Došla bih u knjižnicu, uzela sve od jednog autora i čitala i to sam baš obožavala.

   12. Biste li voljeli da se neka vaša knjiga uvrsti na popis lektira? Ako da, koja?

Već je uvrštena, a to je Koraljna ogrlica tako da sad već šestaši čitaju. Prakticira se u OŠ Montovjerna i u OŠ Lapad. To je izavačka kuća Alfa i to mi je plus što radim s njima jer oni izdaju lektire tako da mi je to bio vjetar u leđa.

   13. Volite li više knjige u papirnatom obliku ili ste više za „online“?

Ništa što je „online“ meni se ne sviđa. Sve što je „online“ nije stvarno, to je imitacija. Imaju neke stvari za koje ti dobro dođe „online“, ali prava stvar je kada ti imaš knjigu u ruci i osjetiš korice to je ne zamjenjivo. Nisam staromodna, držim nastavu „online“ i služim se internetom, ali ne volim to.

   14. Možete li dati savjet svim mladim neotkrivenim spisateljima: kako pronaći svoj put?

Pronaći će ga sami jer kada imaš talent, ti ne možeš pobjeći od njega. Meni su svi profesori govorili da izvrsno pišem i da sam nadarena, ali kako je život tekao ja sam sebi govorila da profesori nemaju vremena za to i da ja to ne mogu. Moj je savjet da treba slijediti svoj talent, treba raditi na njemu i treba ga poslušati, ne smije ga se baciti ni zanemariti jer će propasti.

                                                                                         Nea Matičević